Niko se nije rodio sa znanjem verovatnoće. Kada se dete rodi, ono automatski diše. Mnoge životinje već u prvim minutima života staju na noge. To su urođene sposobnosti – instinkti.
Ali matematika? Ne dolazi s rođenjem. Matematika se uči. I ne samo ona – verovatnoća kao njen deo zahteva još veću svest.
Prva komunikacija novorođenčeta je plač – jednostavan, ali efikasan mehanizam za dobijanje pažnje. Kasnije se taj plač pretvara u mimiku, pa u jezik. Sve to se uči, kroz iskustvo i ponavljanje.
EV++ filozofija je slična: to nije talenat s kojim se rađaš, već sposobnost koju gradiš.
Vežbanjem zadataka, promišljanjem posledica, analizom pokušaja. Prvobitno koristiš razum. A onda – jednog dana – počinješ da osećaš verovatnoću kao refleks.
To je trenutak kada drugačije gledaš na svet:
- Prelazak ulice više nije običan korak, već procena rizika.
- Silazak niz stepenice – više nije automatizam, već analiza pokreta.
- I zadaci iz matematike? Postaju jasna +EV odluka.
📈 Kada shvatiš da matematika nije neprijatelj, već saveznik, otvara ti se nova brzina napretka. Počinješ da donosiš odluke s više sigurnosti, manje impulsa. I ne zato što si genije – nego zato što si naučio da računaš.
EV++ nije urođeni dar.
EV++ je veština koju usvajaš.
I kad je jednom usvojiš – više ne ideš unazad.